Floortime je terapijski pristup koji je osmislio dr.med. i psihijatar S. Greenspan, a obuhvaća tri osnovne komponente prema „DIR modelu“: D (developmental) – funkcionalnu emocionalnu razvojnu razinu; I (individual differences) – odnosi se na djetetove posebnosti u senzornoj obradi i modulaciji senzornih podražaja; R (relationship based) – temelji se na odnosima između djeteta i odrasle osobe; odrasli se treba prilagoditi svojim afektivnim stanjem djetetovoj osobnosti (npr. umirujuće djelovati na živahno dijete).
Djeca s teškoćama u razvoju često imaju senzorne teškoće, odnosno teškoće obrade ili modulacije podražaja. Dijete može biti nedovoljno osjetljivo na neke podražaje, a na druge previše osjetljivo. Npr. izrazito živahno dijete treba puno više vestibularnog unosa (kretanja), tj. njegovom živčanom sustavu treba puno više podražaja da bi taj podražaj dijete uopće registriralo, odnosno da bi reguliralo svoje stanje. Neka djeca preosjetljiva su na vestibularne podražaje, pa izbjegavaju promjene položaja glave u odnosu na tijelo. Neka djeca burno reagiraju na jače zvukove, a druga kao da vas „dožive“ tek kad mu se obraćate glasnijim, živahnim glasom.
Neka su djeca pretjerano osjetljiva na dodir, te im smeta gužva, igre u krugu, smeta im kad se prilikom pranja ruku nehotice poprskaju vodom, a u situacijama kad nad time imaju kontrolu sklona su se igrati mokrim i „prljavim“ materijalima, sjesti vam u krilo, dodirivati druge.
Dijete s teškoćama u slušnoj obradi iako čuje, teško shvaća značenje vaših riječi, te se možda ne odaziva kad ga zovete.
Moguće je da dijete ima poteškoća i u motoričkom planiranju i nizanju (sekvencioniranju radnji i ideja) – nije u stanju osmisliti npr. što bi radilo s igračkom, na koje bi ju sve načine moglo koristiti, te njegova igra djeluje besciljno i stereotipno (npr. vozi autić naprijed-natrag; baca igračke na pod…). Takvo dijete obično ponavlja tuđe riječi ili rečenice (najčešće iz crtića, ili ponavlja pitanja koja mu drugi postave…), ali još ne koristi govor kako bi izrazilo svoje želje, osjećaje i namjere. Dakle, govor je prisutan, ali ga dijete ne koristi u svrhu komunikacije.
Dijete s teškoćama u vizualno-prostornoj obradi teško pronalazi stvari. Prilikom igre skrivanja predmeta, dijete obično nema ideja na kojem bi se još mjestu moglo potražiti predmet.
Prvi korak u Floortime terapiji je slijediti dijete, što znači pridružiti se njegovoj igri odnosno interesu kao aktivan suigrač. To znači biti tu i sada samo za dijete i to mu jasno dati do znanja svojim komunikacijskim pristupom. Cilj je da dijete bude više zainteresirano za socijalnu nego materijalnu okolinu (igračke), da se u interakciji s nama osjeća sigurno i zadovoljno. Tu privilegiju, da dijete poželi učiti od nas, igrati se s nama, komunicirati s nama treba „zaraditi“ kod djeteta iskazujući mu ljubav i prihvaćanje, osluškujući njegove potrebe, aktivno se baveći djetetom. No, dok djeca urednog razvoja taj miljokaz dosežu spontano i prirodno, djeca s teškoćama trebaju pomoć odraslih koji razumiju njihov senzorni profil i prilagođavaju se svojim pristupom djetetu i njegovoj razvojnoj razini.
Nakon što pridobijemo djetetovu pažnju i kad izgradimo s djetetom takav odnos u kojem ono želi sudjelovati, cilj nam je što duže održavati interakciju razmjenjući s djetetom geste u dijaloškom obliku. U želji da se dijete uspinje po razvojnoj ljestvici, prilikom interakcije nam je zadatak stalno smišljati nove izazove, problemske situacije koje dijete treba rješavati u početku fizički (npr. otvoriti neku kutiju, pronaći nešto skriveno u maminom džepu, smisliti kako uz pomoć druge osobe doći do predmeta na vrhu ormara), verbalno rješavati potencijalne konflikte…)., a na višim razvojnim razinama i na simboličkoj razini. U skladu s načelima Floortimea, takvi problemski zadaci postavljaju se pred dijete unutar igre, odnosno u sklopu konverzacije sa starijim djetetom, tako da dijete nema osjećaj da uči specifičnu vještinu. Osim toga, dijete nastoji doći do rješenja takvog zadatka sâmo smišljajući strategije i ponukano vlastitim interesom.
Šest je osnovnih emocionalnih razvojnih miljokaza: zajednička (združena) pažnja i sposobnost samoregulacije; intimnost (interes za socijalnu okolinu); dvosmjerna neverbalna komunikacija; preuzimanje inicijative i zajedničko rješavanje problema koristeći se bogatim jezikom gesti; simbolička i smislena upotreba ideja (pojava govora, osnove simboličke igre); logička razina (dijete je u stanju započeti i smisleno održavati konverzaciju).
Smisao Floortime-a je učiti dijete ophoditi se s drugima, komunicirati i razmišljati na sve višem nivou, odnosno da dijete postane spontano u komunikaciji, emocionalno toplo i empatično, kreativno i asertivno.
Priredila: Irena Vresk, edukacijski rehabilitator i Floortime terapuet 3. stupnja
