Voljeli bismo znati reći ne kada to mislimo, glasno reći da kada to želimo, zalagati se za svoje interese i potrebe, a pritom ne narušavati odnose. Zvuči utopijski?
Osjećati se dovoljno sigurno i vrijedno sami/e sa sobom, izaći iz odnosa koji nam šteti ili ga promijeniti. Zvuči prehrabro?
Mnogi/e od nas vode bitke u odnosima s djecom, partnerom/icom, kolegama, našim roditeljima… Osjećamo se loše zbog onoga što smo rekli, što nismo rekli, što prešućujemo i što osjećamo, a ne razumijemo da se zapravo ne borimo s njima, već sa samima sobom.
Očekivanja da se drugi promjene nam ne koriste, naši utabani načini nam često štete, a svjesnost da smo primjer djeci nas opterećuje jer bismo voljeli da oni nauče bolje brinuti o sebi. Oduprijeti se utjecaju vršnjaka, donijeti dobru odluku za sebe, snaći se u školi i kasnije u životu, ostvariti kvalitetnije odnose od onih uz koje smo mi odrastali.
Osvještavanje obrazaca koje koristimo, potreba i osobnih granica koje sami ne poštujemo je dvostruko važno – omogućava nama promjenu na bolje, a djeci pruža bolje učitelje, bolje okolnosti i bolje alate na putu njihovog razvoja.
Što je to što stoji na putu do asertivnosti u osobnom, profesionalnom životu i u odgoju djece? Kako prevladati te prepreke? Kako ih ne postaviti svojoj djeci? Kako biti roditelji, odgojitelji, učitelji kakvi su potrebni današnjoj djeci, vremenu u kojem živimo i u kojem će oni nastaviti živjeti? Kako najbolje ulagati u dječji razvoj?
Puna su nam usta punih potencijala djece. No zaboravljamo da nikakvo poticanje ne može imati učinka kod nesamosvjesne djece koja ne poznaju svoje granice i granice drugih, djece kojoj nedostaje samopoštovanja i ne vjeruju u vlastitu vrijednost, djece koja su kritizirana zbog onoga što jesu – neregulirana emocionalna bića kojima je potrebno vodstvo i podrška.
Djece koja, usprkos suvremenim načelima i pravima, odrastaju u svijetu brojnih stereotipa i ograničenja. Djece čiju igru i ponašanje pretjerano kontroliramo, od koje pretjerano očekujemo, koja se boje neuspjeha pa i samih pokušaja. Djece koja se isključuju i bježe u neke druge svjetove, svjetove igrica, društvenih mreža, emocionalnog jedenja…a onda se zbog pritiska društva i vršnjaka uspoređuju i tonu u svijet nezadovoljstva umjesto zadovoljstva.
Ne možemo i ne trebamo kontrolirati svijet, druge, niti našu djecu da bi bila dobro. Ono što možemo je kontrolirati sebe. Regulirati sebe. Pobrinuti se za sebe. Jer ono što kronično nedostaje današnjoj djeci i mladima su prisutni, svjesni, uviđavni i pristupačni odrasli. Na čijem primjeru uče osobne granice, što znači brinuti o sebi, što znači pokušati i ne uspjeti, pa pokušati i uspjeti. Koji ne bježe od svojih emocija. Koji razumiju da djeca ne znaju bolje jer još ne mogu bolje, ali jednako trebaju i vrijede. Koji suosjećaju prema samima sebi. Umjesto da ulažu u sve igračke koje sami nisu imali, sve dostupne radionice i sve nove igraonice. Zabava je najbolja nagrada učenju, ali ona nije glavni izvor životnog zadovoljstva i sreće.
Osnova za sve njihove buduće izbore, odluke, načine na koje će reagirati, osjećati i misliti o sebi dolazi iz odnosa s nama – odraslima koji ih svakodnevno okružuju.
Osnova svakog uspješnog poticanja su sigurnost i prihvaćanje. Da bismo ih mogli pružati, potrebno je da ih i mi osjećamo.
Ulažite vrijeme u važne stvari – resurse koji vam u konačnici omogućuju više – vremena, opuštenosti, spontanosti, samoprihvaćanja, podržavanja i više samosuosjećanja, a manje zabrinutosti, napetosti, anksioznosti i samokritičnosti.
Više vremena za ono najvažnije – zdravi razvoj samopoštovanja, emocionalne regulacije, asertivnosti, kreativnosti i jednakih prilika naše djece.
Klubko – Centar za roditelje
